9. 2. 2011.

Put ka vrhu

Čitajući blog prijateljice, koja je iznela citate nekih njenih omiljenih knjiga, izgubio sam nit, jer su me isti citati odneli daleko. Mesto na kojem sam završio putujući tim mislima bio je vrh. Vrh koji je zaista visoko.

Razni autori, mnogih knjiga govore o tom putu ka vrhu. Govore o načinu, tehnici, motivu, kako stići na te visine, veličajući i smatrajući uspešnim svakog ko dosegne vrh. Govore o tome šta će vas dočekati tamo gore, ubeđujući vas da je sreća, radost i blagostanje nešto što vas očekuje kao nagrada.
Nisu u pravu!
Na vrhu nema ništa, verujte mi na reč, bio sam tamo! 
Na vrhu će vas samo dočekati praznina ali predivan osećaj zahvalnosti. Sve što možete na vrhu je da sagledate one male stvari koje su vas činile srećnim dok ste se penjali. Isto tako postaćete svesni da ste prošli pored predivnih cvetova koji su nicali na skoro golom kamenu a vi ste ih ignorisali ne skidajući pogled sa cilja koji je se nalazio na vrhu.

Pri usponu na Mount Everest
pogled severnom sedlu i
baznom kampu
Sva lepota je u usponu a ne u stajanju na vrhu.
Često sam sa vrha posmatrao, za mene sa te visine gledano, male ljude u podnožiju koji su se kupali u toplini sunčevih zraka i uživali i mirisu livadskih trava. Za to vreme ja sam stajao na ogoljenim stenama gde sunce nema toplinu, gde vetar nosi sve što stigne, sa sobom noseći hladnoću i oblake.

Vrhovi su u vama, a ne na mesta na kojima stojite. Vrhovi se se dostižu srcem i ljubavlju a ne gazeći i ostavljajući druge iza sebe.
Sve sto su me usponi naučili jeste zahvalnosti.
Postao sam svestan topline i ljubavi koja se nalazi u podnožiju. Postao sam svestan jednostavnosti i veličine sadašnjeg trenutka jer upravo taj trenutak nosi svu lepotu našeg postojanja.

Na vrhu Šišapangma 8027m (2004g.)


Krenite ka svom vrhu ne gubeći iz vida svaki korak koji na tom putu napravite. Vrh je uvek gore, nema potrebe gledati ga dok se penješ. Gledaj gde gaziš, i ne gubi iz vida svu lepotu pored koje prolaziš. Na kraju ne zaboravite da na vrhu nema ništa, niti vas išta gore čeka, osim onog što ste sa sami sobom poneli penjajući.


7 коментара:

Ljubica Vascic је рекао...

Prosto predivno zapazanje i tumacenje... nemam reci.

Анониман је рекао...

onda,necu odustati, polako i sigurno,trudeci se sto vise da uzivam u svakom koraku,idem do svog vrha...

New Age Boya је рекао...

"Moj put se ne vidi,
niko ne hodi njegove staze,
samo otisci stopala mojih,
po prašnjavoj zemlji što gaze
ukazuju njegov smer.

Moj put je nepoznat.
Samo nošen je vetrom k'o
jedrima punim kroz noć i strah,
ispunjen nadom i strepnjom,
i ljubavlju, na tren.

Moj put je takav, on leži
nevidljiv, svuda oko mene,
i čim krenem srcem i noge pođu,
i bilo kuda srce krene,
noge nose me svud.

Ostaje dalek i kada je blizu.
Pun je života i kad pred njim je smrt,
i sreća i nesreća u istom nizu,
i kada daje i kad je škrt,
on moj je put,
on moj je put..."

Анониман је рекао...

треба проверити:)

Анониман је рекао...

Хвала за занимљиве информације

Filip Životić је рекао...

Jako lep post.
Također iz mog iskustva što se više penješ, to niže padaš. A na kraju je važno to što si ponio sa sobom, jer nisi zauvijek na jednom vrhu već putuješ od vrha do vrha i bitno je iskustvo koje se stvara putem!

Filip Životić је рекао...

Jako lep post.
Također iz mog iskustva što se više penješ, to niže padaš. Ne provodimo život na jednom vrhu već putujemo od jednog do drugog i na kraju ono najvažnije je iskustvo koje se stekne putovanjem, a ne koliko si dugo proveo na jednom vrhu.